Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

петак, 29. новембар 2013.

Monsters University (2013)


Monsters University (2013) on IMDb
Kod nas nazvan: Univerzitet za Monstrume
Žanr: Animacija | Avantura | Komedija | Porodični | Fantastika
Režija: Dan Scanlon
Glumci: Billy Crystal, John Goodman, Steve Buscemi...

Priča:
Pogled na odnos između Majka i Salija tokom vremena provedenog na Univerzitetu Monstruma gde i nisu bili baš najbolji prijatelji.

Moj osvrt:
Posle nekoliko filmova sa teškom temom, potreban mi je bio jedan ovakav da malo rasteretim mozak. Prvi Monsters je bio blesav u svojoj originalnosti i zabavan za sve generacije. U nastavku su se odlučili za priču koja se dešava pre radnje prvog dela. Nisam baš neki pristalica podmlađivanja likova koji su ostvareni. U crtanim filmovima pogotovu, to retko kada daje neki bitan rezultat. Bude to donekle ok ali znatno se smanji spektar fazona koji mogu biti izvedeni. Monsters University se donekle dobro nosi sa ovim. Generalno, mogu da kažem da je ovo još jedan zabavan film, ne toliko koliko original, pre svega jer je planski pravljen tako da bude više orijentisan za najmlađe. 

Veliki problem ovakvih stvari je ceđenje suve drenovine od starih fazona. Fazon prestaje da bude fazon kada ga ponavljaš do besvesti. Iskreno sam se plašio da će doći do toga ali na sreću, samo jedan jedini fazon je ponovljen. Ne verujem da su to planski uradili ali odluka da likovi imaju potpuno drugačiji karakter ovde ima dosta udela. Tri karakteristična lika iz prvog dela su ovde neprepoznatljivi. Moram da priznam da je to veliki problem u početku. Ponov se dolazi do uhodavanja i upoznavanja a kako likovi nemaju toliki potencijal ovakvi kakvi su, prva polovina filma je bila čak i na momente dosadnjikava. To jedan animirani film ne sme da dozvoli sebi. Opet, potpuno drugačiji likovi su otvorili pitanja kako se zapravo došlo do onoga što smo videli u originalu. Ta transformacija i put su odlično izvedeni. 

Čovek kada ima plan, kada ima volju, on sebi obično postavi visoke ciljeve. Da bi bio uspešan, čovek ne mora da ostvari sve to što je zacrtao, ali da bi bio najbolji, on sebi mora da postavi takve ciljeve. To vidimo i ovde što smatram da je ok, pogotovu što je film više namenjen najmlađima. Ako se već planski ide na to, pokažimo im lepe vrednosti. Film pokazuje kako je uspeh dostupan svakome, čak i onima koji nemaju realne šanse za njega. To svakako jeste naivno, ali opet, film je namenjen najmlađima. To je svakako dobra odluka. Po mom rezonu, klincima ne smeš da razbiješ bilo kakav san. 

Sledeća stvar kojom se film bavi je timski rad. Tek tu film počinje da bude zabavan jer nudi pregršt scena koji će nasmejati. Likovi ne prestaju da nas iznenađuju, svako dostavi nešto novo, akcija se ubrzava, frka je na sve strane. E, to je ono što animirani film ove vrste mora konstantno da dostavlja. 

 Sledeći plus, uz taj timski rad, film non stop forsira timski duh i prijateljstvo. Odlično je pokazano da sve dok u timu vlada samoisticanje, sve dok tim nije složan, poraz je neminovan. Tek kada dolazi do saradnje, do toga da svako učestvuje u igri, dolazi do uspeha, ali da bi došlo do konačne pobede, mora da postoji poverenje i timski duh. To je ono što treba servirati klincima. Što se nas matorih tiče, mi možemo biti zadovoljni zabavom koja vlada u drugom delu filma. 

Sve ovo do sada puca od optimizma, svi sve mogu, svi u sebi kriju čuda. Treba ipak malo povući ručnu. E tu je ovaj film počeo da me kupuje. Ok, uz to smo opet dobili dečiji savet kako ne treba varati. Fazon je u tome da čovek kada počne da odrasta i postaje zreliji, treba da se pomiri da nešto neće moći da ostvari ali isto tako da bude svestan da može da zablista u nečem drugom. Treba da na vreme bude svestan svojih mogućnosti, da se upozna sa svojim granicama ali i da bude svestan onih granica koje može da pomeri. 

Generalno, najveće pitanje ovog filma je da li će čudovišta biti sposobna uplašiti nekog. E tu smo. Horor filmovi danas teško uspevaju da probude pravi osećaj straha. Jedan crtani film objašnjava kako se to radi. Dva mala čudovištanca su svesna kako mogu i ne mogu da zaplaše nekog i stvaraju takvu horor atmosferu za koju mogu da kažem da sam uživao u njoj. Potom, u jednom zadatku kada svi oni trebaju uplašiti nekog, vidimo varijacije plašenja koje će nas ipak nasmejati, ali u filmu i te kako imaju šmeka. Takođe, animacija dekana univerziteta je opako dobra i ima taj horor šmek. Lik se kreće jezivo, animiran je besprekorno, izgleda kao nešto što bih rado gledao u horor filmu i konstantno je u nekoj senci. Ako kažem da se kroz ceo film priča kako je ona najjeziviji lik ikada, onda znate da su se fino potrudili da to i potrvrde. Na sve to dolazi neretko hladan glas Helen Miren. 

Animacija je vrhunska, izbor glumaca koji pozajmljuju glas bih voleo da gledam i u regularnom filmu, muzika je odlična i dominiraju varijacije na klasične melodije među kojim je i moja omiljena, Ravelov Bolero. Glavni utisak je ipak da je ovo ciljno pravljeno za najmlađe ali takođe, utisak je da je ovo napravljeno vrlo dobro za naše klince. Ostao sam ravnodušan na prvu polovinu filma ali druga ima previše kvaliteta da bi ovo bio filmić koji ću preporučiti tek zbog malo zabave. Monsters University svakako nije na nivou svog prethodnika ali je fini dodatak za njega.

Zanimljivosti:
Pizza Planet kamionet se vidi i u Toy Story. Majkovi roditelji su trebali biti uključeni u priču. Prvi put da Pixar napravi prethodnika nekom svom filmu. Iako su joj ponudili ulogu, Helen Miren je tražila da ide na audiciju kako bi režiseri bili sigurni da je ona pravi izbor. Kada Majk jaše svinju, na trenutak se vidi poster albuma "Rock And Roll Over" grupe KISS.

Naj scena:

Pravljenje horor atmosfere

Moja ocena: 7/10

среда, 27. новембар 2013.

Spoorloos (1988)


Nestajanje (1988) on IMDb
Kod nas nazvan: Nestajanje
Alternativni naziv: The Vanishing
Žanr: Misterija | Triler
Režija: George Sluizer
Glumci: Bernard-Pierre Donnadieu, Gene Bervoets, Johanna ter Steege...

Priča:
Reks i Saskia, mladi zaljubljeni par, su na odmoru. Zaustavljaju se na prometnoj servisnoj stanici i Saskia je oteta. Tri godine kasnije i dalje nema traga devojci a Reks prima pismo od otmičara.

Moj osvrt:
Kada je čovek srećan, retko kada razmišlja o tome koliko bi trebao biti zahvalan što ima to što ima. U momentu kada je njegova veza sa Saskiom bila u najlepšem mogućem periodu, kada su uživali jedno u drugom, Reks ostlaje bez nje. U jednom momentu čoveku se život okreće naglavačke. Ono što je čudno, ona je nestala u gužvi. To je teška odluka za filmotvorce jer moraš da ubediš gledaoce da je neko u tolikoj gužvi, neko koga Saskia ne poznaje, uspeo da je odvuče odatle. 

Odlično su preneti ti prvi momenti panike. Gužva je prevelika i dok Reks trči, gledaoci lutaju očima okolo tragajući za potencijalnim kidnaperom. Prvo veliko iznenađenje u filmu je to što nam se odmah pokazuje kidnaper. Nema lutanja celim filmom da bi u nekoj kolosalnoj završnici otkrili neku ludačku istinu. Tu je recimo Prisoners malo razočarao. Odlično je držao dramu ceo film i u momentu kada je zavladalo najveće beznađe, umesto da završe film, pretvorili su ga u triler i neku jurnjavu za preokretima i spektaklom. To im nije trebalo. Ovde nije tema filma da li je Saskia živa, da li će Reks otkriti istinu, ovo je psihološki triler i igra se sa glavama kidnapera i žrtve, tj. unesrećenog čoveka. 

Ako kažem da je kidnaper detaljan, to ne zvuči epohalno. Ako vam kažem da ovakvog do sada niste videli, onda zamislite koliko je ovo dobro. Čovek pazi na najsitnije detalje ali detalje koji su realni i detalje koji velikoj većini ne bi pali na pamet. Nema smišljanja nekog neverovatnog plana. Čovek se bavi jednostavnim pristupom i efikasnim iskorišćenjem vremena. Pokušava da predupredi svako moguće iznenađenje. U tome, on pokazuje veliku inteligenciju. Ako imate inteligentnog zlikovca, imate velikog zlikovca. 

Rekoh da se film bavi glavama žrtve i kidnapera. Kidnaper je jedan od najoriginalnijih likova ikada. On je osoba velike inteligencije i možda zvuči neverovatno, ali njegov motiv nije mučenje, krvoliptanje, silovanje itd. On istražuje sebe kao čoveka pomerajući granice konvencionalnog. Od kada je bio klinja, uvek je radio nešto što je neočekivano. Ne mislim tu da su stvari koje on radi neverovatne, daleko od toga. Moram da bacim malecki spoiler da bih ovo objasnio. U jednoj sceni prisećanja, kada je bio klinja, stajao je na ogradi terase stana koji je na prvom (ili drugom) spratu. Logično, niko ne bi skočio odatle. On skače upravo zbog toga što to niko ne bi uradio. Ne u inat, ne da dokaže nešto drugima, ne da se izdvoji od drugih, već da proba, da istraži, da se testira. 

Svestan je da u tom istraživanju sebe može da izgubi dosta ali iskustvo koje dobija je neverovatno. Kada već istražuje sebe, dok sve više otkriva, sve dalje pomera svoje granice. Šta je u svemu tome bitno? Ovaj čovek u jednoj sceni i spašava život. U jednoj od scena deluje kao neko ko je spreman da ga oduzme. Čovek je neko ko istražuje sebe do krajnjih granica. Pokazuje da svako može biti sposoban za bilo kakvo delo ukoliko ima želju, strpljenje i ukoliko je uporan. Ono što je karakteristično, on i u svom potencijalnom zverstvu pronalazi vrlinu ali i u herojstvu manu. 

Pomerajući svoje granice, učeći više o sebi, on ima problem u tome što u svojim namerama uvek dolazi do neuspeha ne shvatajući da ne treba druge da ubaci u svoj šablon već treba on, sa svim svojim znanjima, da se prilagodi njima. Koliko god pojedinac bio inteligentniji, napredniji od svih, ne treba druge da tera da ga prate, da se ponašaju kao on, da urade bilo šta što je njegov plan. Ne možeš da nekog baciš u nepoznato tek tako. Moraš da ga ubediš svojim ponašanjem da prihvati tvoj stav kao mogućnost, tvoju ideju kao napredak, tvoju nameru kao dobru po njega. U momentu kada je ovaj čovek to shvatio, srušio je i poslednju barijeru da ovlada i drugim, da na najobičniji način pokaže svoju nadmoć. 

Vidmo da on posmatra Reksa, da na neki način analizira Reksov život i njegov bol. Ako pogledamo u kom momentu se on obraća Reksu, momenat u kom se on otkriva kao kidnaper, vidimo koliko dobro je proučio osobu koju je unesrećio. Reks je mogao imati nekog drugog. Na neki način je i imao ali za tri godine, nije uspeo da pređe preko činjenice da je izgubio voljenu osobu. To se najbolje vidi tako što se u odličnoj simboličnoj sceni, Reks priseća jednog izlaska iz tunela gde na svetlosti stoji Saskia. Nema drugog izlaska iz tunela za Reksa osim izlaska iz tunela na čijem kraju stoji ova žena. Bitna činjenica za krajnji rezultat ove priče je to što Reks stoji u mestu, što nema alternativu. Upravo u momentu kada on nema više šta da izgubi, kidnaper se otkriva. 

Film kulminira upravo u momentima kada se maske skidaju. Reks je izmučen neznanjem i postojanjem nade da je Saskia ipak možda živa. Kidnaper testira Reksovu spremnost da otkrije istinu i samim tim na najšokantniji mogući način pokazuje koliko život u neznanju može biti užasan, koliko je čovek u svom tom neznanju očajan i šta je spreman učiniti. Reks je došao u period života kada nema šta da izgubi, kada nema više šta da promeni. Kidnaper ga ponovo oživljava dajući mu nadu i nudeći mu nešto za šta treba pokazati veliku veru. Finale filma će zapravo sve otkriti. Pokazaće pravu ljudsku psihu, psihu čoveka koji bezgranično voli, psihu čoveka koji je slomljen bolom zbog nestanka žene koju voli i njegovu volju da dođe do istine u sceni u kojoj odluka može da znači katastrofu. 

Takođe, pokazaće nam se koliko čovek istraživanjem sebe stiče moć da zapravo može usrećiti ali i nauditi drugima. Sa sve većim znanjem, mogućnosti su beskrajne. Pitanje je samo kako ćemo to znanje upotrebiti. U čovekovoj prirodi su i humanost i destrukcija. Ovaj čovek je probao i jedno i drugo. Da li je uspeo? Zavisi od toga šta smatramo uspehom. Kada pogledate ovaj masterpis, kada vidite na kraju u koju fazu je došao ovaj čovek, zapitajte se šta je sledeći korak u životu ovog čoveka i koliko to šire može biti.

Zanimljivosti:
Holivudsku obradu ovog filma režirao je isti režiser. Holandija je 1988. poslala ovaj film kao svog kandidata za Oskara ali je akademija odbila film zato što je u njemu je više dijaloga na francuskom.

Naj scena:

Saznanje

Moja ocena: 8/10

уторак, 26. новембар 2013.

Šta komentarisati?


Braćo i sestre, evo prošlo je mesec dana od promene režima izbora filmova. Filmovi koji su komentarisani su: Star Wars (1977), Blade Runner (1982), Smultronstället (1957) (Wild Strawberries), Gravity (2013), Fight Club (1999), The Thing (1982), Thor: The Dark World (2013), Psycho (1960), The Lord of the Rings: The Two Towers (2002), Jaws (1975), Memento (2000), Schindler's List (1993). Što se mene tiče, svakako ću nastaviti sa velikim filmovima i režiserima. Ipak Kjubrik, Polanski, Skorseze, Tarkovski, Kurosava, Linč i ostali zaslužuju da budu pomenuti. Moj predlog bi bio samo malo pojačavanje sa baš aktuelnim stvarima koje ispada da objavljujem samo kada idem u bioskop. Naravno u obzir uzimam sve predloge koji dobiju veću podršku. Imate priliku za diskusiju sve dok ovaj post stoji na prvoj strani na kraju čega ćemo doći do nekog željenog rezultata. Koje je vaše mišljenje o trenutnom izboru? Šta mislite o novom predlogu? Iznesite i vaš predlog ako vam se ni jedan od navedenih ne dopada.

недеља, 24. новембар 2013.

Schindler's List (1993)


Schindler's List (1993) on IMDb
Kod nas nazvan: Šindlerova Lista
Žanr: Biografski | Drama | Istorijski | Ratni
Režija: Steven Spielberg
Glumci: Liam Neeson, Ralph Fiennes, Ben Kingsley...

Priča:
U Poljskoj tokom Drugog Svetskog Rata, Oskar Šindler  postaje zabrinut kada njegova radna snaga koju sačinjavaju  Jevreji počne biti progonjena od strane Nacista.

Moj osvrt:
Šindlerova Lista je jedan od onih filmova posle čijeg  gledanja vas utisak drži danima. Šindlerova Lista je jedan  od onih filmova čije vam scene čak i na prisećanje a kamo  li gledanje izazivaju grč u stomaku. Šindlerova lista je  jedan od najhrabrijih filmova ikada jer nam je predstavio  zverstva o kojima smo samo čitali, zverstva bez maske, bez  šminkanja, bez sakrivanja i karikiranja. Dobili smo krv,  smrt, blato i neoprostiva ljudska (ne)dela i to takve kakve  nam ni jedan jedini film do sada nije predstavio a sumnjam  i da će ih predstaviti. Šindlerova Lista je sigurno jedan od najvećih filmova ikada.

Zašto mrzeti nekog ko ne pripada istoj naciji, veri ili  rasi? Ovo je jedno od pitanja na koja možemo trubiti danima  i ništa ne reći što već ne znamo. Rešenje ne postoji. Kada  pogledamo na Drugi Svetski Rat, možemo reći da je to davno  bilo, da je to užasni događaj koji nećemo ponoviti, da smo  postali svesniji, da je čovečanstvo napredovalo. Jeste,  malo sutra. Ogroman procenat ljudi je i dalje nesvestan  zverstava koja su se dogodila. Upravo oni najveći bukači,  oni najveći "čuvari" svetinje i ponosa svoje zemlje, oni  pokazuju svu svoju odanost i svu svoju ljubav prema  domovini mržnjom prema onim koji joj ne pripadaju. SVUDA  ima takvih, u svakoj državi. Mislite da lupetam? Pre koliko  dana je jedan bio "za dom spreman", drugi uzvikivali "nož,  žica..." jedni "kačali druge na vrbe" a drugi pozivali na  ubistvo ovih prvih. Majstori, ako već branite i volite  svoju zemlju, zaista to i uradite. Ta "ljubav" koju  pokazujete ima smisla kao kada biste vašim devojkama ili  ženama izjavili ljubav rečenicom "kako mrzim sve ostale  žene na ovom svetu". Ako se neko oseća prozvanim ovim što sam  napisao, iskreno mi ga je žao . Svi ostali, bez obzira pod kojom  zastavom stajali, znate već kako vam se obraćam...

Braćo  i sestre, Šindlerova Lista se na možda najupečatljiviji  način od svih filmova koje sam pogledao igra muzikom. Svi  koriste muziku da bi pojačali efekat onog što vidimo. Tako  i treba, nije to sporno. Šindlerova Lista ima isto to ali  pokazuje koliko je muzika esencijalni deo čovečanstva.  Muzika je nešto što treba da probudi emocije, nešto što je  umetnost a umentost ipak znači na neki način lepotu. Tako  muzika i kreće kroz film. Dok gledamo kako se elegantni  Oskar Šindler sprema, čujemo melodiju koja nas uljuljka u  film. Potom sledi muzička šamarčina. Vidimo vojsku koja  peva i iživljava se nad jednim nemoćnim čovekom. Muzika se  koristi na proslavama, muzika se čuje dok likovi u filmu  plešu ali muzikom se i prizivaju deca koja će biti poslata  u logore, muzikom se smiruju ljudi koji će potom biti  poslati u smrt. Ne samo da su počinjena zverstva nad  ljudima, počinjena su zverstva nad umetnošću. Uz nešto što  ljudima treba da probudi emocije, ti isti ljudi se šalju u  smrt. A ko ih šalje tamo? Drugi ljudi koje razlikuje samo  poreklo. Kada vidimo takve ljude, kada vidimo šta je čovek  u stanju da učini, zapitajmo se da li smo toliko napredniji  od životinja koliko smatramo da jesmo?

U lik Oskara  Šindlera koji nam tumači maestralni Nison je uložen veliki  trud. Ne forsira se on kao osoba ovde, ne guraju se u prvi  plan sve njegove osobine već se dozira taman toliko da nam  sam Šindler ne skreće pažnju sa stvari vezanih za rat. Prvo  što vidimo i ono što Šindlera krasi tokom celog filma je  nevrovatna sposobnost komunikacije i saradnje sa ljudima.  On je takav lik da mora da vam ostavi utisak važne,  sposobne, organizovane, inteligentne i moćne osobe. S  obzirom da većina nas zna šta je on učinio, mislim da bi  bilo glupavo da se film ovde bavio nekim maskiranjem  stvarnosti, prevarama zbog kojih bi Šindler izgledao kao Dejvid Koperfild (ne Dikensov, već mađioničar). Prvo, to ne valja jer praviš idiota od milion  drugih likova u filmu. To recimo radi film Argo koji  prodaje neprijateljskoj zemlji muda za bubrege i to je ok  jer zaboga, cela nacija kojoj se prodaju te priče je nacija  retarda. Ako je to prihvatljivo, onda je i Argo skoro pa ok  film. Šindler ima odlično razvijene sposobnosti koje sam  rekao i samim tim ima jako pokriće u onome što radi. Takav  čovek može da vas ubedi u nešto jer koristi logične  argumente, ne izmišlja gluposti već daje savršeno jasna  rešenja koja i te kako piju vodu. 

Svastika je simbol kuji je postojao mnogo pre pojave nacizma. Tek kada su ga nacisti počeli koristiti kao svoj simbol, dobio je negativnu konotaciju koju ima i dan danas. Šindlerova Lista u nekoliko scena upravo Svastiku koristi kao najavu i pojavu zla. Kamera neretko zumira taj simbol ali iako se on ne forsira toliko, svaka pojava je odrađena maestralno. U jednoj sceni vidimo ovaj mali simbol na odeći jednog lika. Kamera zumira simbol i u isti kadar ubacuje prestrašena lica zarobljenika. Ta mala značka koja ide kroz porobljeni narod donosi veliki strah i ogromnu pretnju jadnim ljudima. 

Kada se Jevreji prisilno sklanjaju u geto vidimo kako se u njihovim kućama i stanovima uklanjaju stvari kako bi se uselio neko drugi. Iz stanova se uklanja sve ono što će podsetiti na prethodne stanare, sve ono što je karakteristično samo za njih. Simbolika je i više nego jasna jer pokazuje nameru da nacisti žele satreti svaki trag Jevrejskog naroda. Izolacijom u geto pokazuju gde po njihovom mestu ovi ljudi i spadaju, sklanjaju ih od očiju i zabranjuju im pogodnosti koje su ti ljudi zaradili. Samim tim, svi Jevreji dolaze u isti položaj. Razmislite malo o tome. Kada velikoj grupi ljudi oduzmete sve što su zaradili, sve što su stekli, sve što su stvorili, kada sve te ljude stavite u istu bednu situaciju, svi oni gube svoje lice. Svi postaju jednaki. Večito se i propagira neka jednakost ali ovo je potpuni kontrast onog čemu se teži. Svi su jednaki u svom propadanju, a samim tim postaju bezlični. Više im ništa ne znače radne sposobnosti, više im ništa ne znači škola, više im ništa ne znači stalež – svi su u blatu, svima preti ista sudbina.

What can men do against such reckless hate? - rečenica koju smo čuli u nedavno komentarisanom Gospodaru Prstenova. Mržnja prouzrokovana bolom je nešto što razumem. Kada se ljudi bune protiv nečeg što je besmisleno, kada pokazuju svoju mržnju prema stvarima koje uopšte nemaju nikakvu negativnu konotaciju, u najvećem broju slučajeva je u pitanju zaslepljenost i podvodljivost. Ali opet, mora čovek da se zapita gde leži razlog takvom ponašanju. Ovo o čemu ću sada pisati je malo osetljiva tema i nemam nameru da ikog uvredim niti želim da se iko oseća prozvanim. Poslednjih dana se u susednoj Hrvatskoj su u žiži dva velika problema. Prvi je Ćirilica, drugi je želja određene grupe da smanje prava nacionalnim manjinama (čitaj Srbima).  Svakako možemo reći da su obe stvari besmislene jer proizlaze iz čiste mržnje. Ali razmislimo malo pre nego što sudimo, možda je neko od tih ljudi koji se zalažu za ove besmislene stvari  izgubio nekog dragog u ratu. I dalje su te namere besmislene, ali ne može se suditi nečijoj patnji. Mržnja je pak nešto sasvim suprotno. Svesni smo da većina mrzi bez razloga. Najpotresnije od svega je što i mala deca koja ne znaju ni šta se događa pokazuju mržnju. Kako neko ko ima jednocifren broj godina može biti toliko zadojen mržnjom? To nije samo pogrešno, to je užasno i što je više takvih slučajeva, sve je manje nade u čovečanstvo. Nemačka deca ovde pokazuju mržnju prema Jevrejima, bez da znaju razlog zašto mrze. Previše je mržnje bez razloga. Da su jednog jedinog vojnika upitali zašto radi to što radi, zašto ubija muškarce, žene i malu decu – mislite li da bi vam u odgovoru dali razuman razlog? 

Šindler je neko ko rat ne gleda kao rat već u ratu pronalazi način za zaradu. Ljudi su za njega pre svega jeftina radna snaga a koja im je nacionalnost, to ga ne interesuje. Rat je nešto što je napokon dovelo do toga da on uspe u poslu, da uspe da dođe do nečega što je želeo. Problem u svemu tome je što Šindler ne poznaje pravu stranu rata, što Šindler nema nikakve druge namere osim zarade. Drugi problem je u tome što Šindler ne vidi čoveka kao čoveka već čoveka kao alat. Neverovatno je usredsređen na posao i kada bira ljude, zanima ga samo efikasnost. Zato se tako i ponaša. Kupuje samo ono što zna da će mu doneti zaradu, kupuje sposobnost i kupuje znanje koje mu fali. Kao to zanje dolazi Štern (sjajni Ben Kingsli). 

Tu dolazimo do onoga što mi se dopada. Nije Šindler neko ko je od prvog svog momenta znao da će biti veliki dobročinitelj. Čak i za dobra dela moraš imati razlog, pogotovu ako zahtevaju veliku žrtvu. Štern je neko kome je ipak čovek ispred efikasnosti i prva mala spašavanja zapravo izvodi on. On i dovodi Šindlera u situaciju da upozna osobu u čoveku a da ga ne gleda kao alat. Šindler se užasno slabo snalazi u tome. Neko mu pokazuje zahvalnost, neko ga smatra dobročiniteljem. On se teško pronalazi u toj priči. Zašto? Zato što se ne postaje dobar samom odlukom da ćeš biti dobar. Rodiš se sa tim, vaspitan si tako. Šindler nesvesno počinje da čini velika dela i teško shvata zašto su ta dela zaista bitna. Zašto teško shvata? Zato što (ponavljam) ne vidi osobu u čoveku. Osoba je alat za odrađivanje posla, za zadovoljenje. To je vidno i u njegovom odnosu sa radnicima, i u odnosu sa nacistima ali i u odnosu sa rođenom ženom.  Sve to dolazi na mesto kada on u čoveku vidi nešto više od onog što je video. Tek tada dolazimo do prvog razloga zašto je Šindler postao ono što je postao. Dobio je svest o tome kakav je ko čovek ali je pronašao i sebe kao čoveka. Tada je prestao činiti dobra dela slučajno i iz koristi, počeo je činiti dobra dela svesno.

Imamo karakteristične scene kada se Jevrejima oduzima sva imovina pa čak i zlatni zubi. Zanimljivo je kako te u ratu kada radiš ovo zovu osvajač a u životu si običan lopov. Šta ti daje pravo da činiš ovako nešto? Moć. Moć je ta koja ti daje pravo da nazivaš stvari onako kako želiš, koja ti daje pravo da ne daješ razlog svojih postupaka, koja ti daje pravo da postavljaš i menjaš pravila, koja ti daje pravo da ih i zanemarijueš. I na kraju, moć je ta koja ti daje pravo da oduzmeš nekom život. Nemaš opravdanje, ali imaš moć, ona te opravdava, ona ti daje pravo da sudiš i presuđuješ. I zakon i pravo i pravda, sve je to relativno, jer sve to diktira onaj ko ima moć. 

Veliki Saramago je rekao da čovek nekada shvati da mu je samo nada ostala a onda shvati da zapravo ima sve. Jevreji saterani u geto, posle nekog vremena prihvataju trenutno stanje i bez obzira što su izgubili sve što su bili, pokazuju neku vedrinu jer su zahvalni time što su živi. Nada je nešto što ih drži, hvataju se i za poslednju slamku, jer možda to što su živi znači da će tako i ostati. Izgubili su bogatstvo ali barem imaju živote i jedni druge. I upravo kada je sve izgledalo kako tako podnošljivo, dolazi možda i najjeziviji set scena ikada viđen na filmu. 

Ne znam šta je gore, da li smrt ili iščekivanje iste. Ovde vidimo gomilu scena u kojim ljudi bukvalno iščekuju da budu ubijeni. Takav užas, takav strah i nemoć je nešto što je najveći mogući horor. Ako se čovek odluči na samoubistvo pre nego da bude ubijen, mislim da tu nema više šta da se doda. Paradoksalno zvuči da je ovde na neki način smrt oslobođenje od smrti, ali kada pogledate ovo, recite mi da nema smisla. Scene u kojima vojska proteruje i ubija ljude iz geta su nešto najpotresnije što sam video na filmu. Prvo se nabija strah iščekivanjem vojske koja tutnja na sve strane. Potencira se na svima, i na muškarcima i na ženama ali i na onim najmlađima. Njihovo stanje, šarenolikost i beda su više nego očigledni. Scene i scene zverstava se nižu i braćo i sestre, ovo izgleda toliko realistično da me je grč u stomaku držao još dugo dugo posle filma. Zapravo, još uvek me drži i držaće me kada god pomislim na ovu scenu. Dodatnu autentičnost svemu daje i to što je film crno beli. Ali ono što je meni dalo posebnu notu je pesma koja ide u pozadini. Dečji hor peva melodiju dok gledamo užasavajuća zverstva koja čini čovek. Ima li većeg kontrasta. Mislim da ću melodiju pamtiti dokle god sam živ i mislim da će uvek u meni buditi užas koji sam osećao dok sam gledao ove scene.  

U toj sceni, u celom tom sivilu, pojavljuje se divno biće, mala devojčica u crvenom. Šindler posmatra sva ova događanja i devojčica u crvenom zapravo predstavlja njegovo osvešćenje, njegovo upoznavanje rata i pravog užasa, njegovo spoznavanje zla ali i osećaj odgovornosti koji dobija jer je na strani ljudi koji čine ova zverstva. Prelepo stvorenje koje predstavlja nevinost, koje predstavlja lepotu, koje predstavlja nešto najsavršenije što ovaj svet može da da je nešto čemu čovek želi smrt. Ta devojčica ovde predstavlja kasnije i predstavlja odluku Šindlera da učini nešto. 

U ulozi jednog od najvećih negativaca na svetu filma se našao Ralf Fajns. Uz svo dužno poštovanje Henksu za Filadelfiju, mislim da je Nison ovde pokazao mnogo više. Uz svo dužno poštovanje Tomi Li Džonsu za relativno smešnu ulogu u Beguncu, Fajns je ovde neuporedivo upečatljiviji. Ovo govorim iz prostog razloga jer ni Fajns ni Nison nisu dobili Oskara za ove uloge već je nagrada otišla pomenutom dvojcu. Fajnsov lik (Amon Get) je odličan pokazatelj zla zbog zla, zla kojem ne treba razlog da postoji. On ubistvo koristi kao primer autoriteta. Nasumična ubistva koja izvodi su odlična simbolika za rat. Čovek koji ubija nekog, niti zna ko je taj kome oduzima život, niti zna razlog zašto ga ubija. Samo će povući obarač i prekinuti nečije postojanje. Dosta je paralela između ova dva lika. Obojica cene efikasnost pre svega. Ono što je karakterističnije je to što obojica uviđaju osobu tamo gde se najmanje nadaju. Na Šindlera to ima veliki uticaj i on će postati to što će postati upravo zbog toga. Get je neko ko u Jevrejci pronalazi nešto što nije očekivao, nešto što preti da uruši sve u šta veruje, nešto što preti da uništi ceo njegov sistem. Šindler je prihvatio saznanje i promenu, Get ju je odbio. 

S obzirom da sam tekst počeo onako kako sam hteo da ga završim, nemam vam šta pametno više dodati. Šindlerovu Listu sam ogdledao dva puta. Prvi put nisam imao ovakav utisak. Drugi put je ovaj film za mene postao otkrovenje. Možda sam još uvek pod utiskom, pa ovo što ću reći nekom može zasmetati, ali imam utisak da Kum možda ipak i nije najveći film ikada snimljen.

Zanimljivosti:
Na kraju, ružu na Šindlerov grob stavlja Liam Nison. Spilberg nije bio plaćen za ovaj film rekavši da bi to bio krvav novac. Kada se jedna od “Šindlerovih Jevreja”, Mila Feferberg srela sa Fajnsom, počela je nekontrolisano da se trese jer ju je Fajns užasno podsećao na Amona Geta. Spilberg je želeo da film režira neko od njegovih kolega, Skorseze, Polanski ili Bili Vajlder ali ga je upravo Vajlder ubedio da se sam lati tog posla. Originalna lista je pronađena posle Šindlerove smrti i bila je sakrivena na tavanu njegove kuće. Spilberg je dobio dozvolu da snima u Aušvicu ali je odbio u znak poštovanja na žrtve. 

U epilogu, glumci idu u paru sa stvarnim likovima koje tumače u filmu. Ostavljanje kamena na grobu je kod Jevreja znak poštovanja. U stvarnosti, Marsel Goldberg je pomogao Šindleru da sastavi listu. Fajns se ugojio 13kg za potrebe filma tako što je pio Ginis pivo. Spilberg odbija da da autogram na bilo kakav materijal iz ovog filma. Posle snimanja, Fajns i Nison su postali veliki prijatelji. Na Filipinima nisu želeli da prikažu scene golotinje i nasilja i Spilberg je tražio da se film povuče iz bioskopa. Kasnije je ova cenzura uklonjena i film je prikazan. Film je baziran na knjizi Tomasa Kenelija “Šindlerova Arka”. Najskuplji crno-beli film u istoriji. 40% filma je snimano kamerom iz ruke. Spilberg je čekao 10 godina da snimi film jer je smatrao da nije spreman da se nosi sa temom Holokausta sa 37. 

Naj scena:

Devojčica u crvenom

Moja ocena: 10/10

субота, 23. новембар 2013.

Memento (2000)


Memento (2000) on IMDb
Žanr: Misterija | Triler
Režija: Christopher Nolan
Glumci: Guy Pearce, Carrie-Anne Moss, Joe Pantoliano...

Priča:
Čovek koji pati od gubitka kratkotrajnog pamćenja koristi poruke i tetovaže kako bi pronašao čoveka koji mu je ubio ženu.

Moj osvrt:
Memento je karakterističan po svojoj izmeštenosti scena. Koliko god pokušavao, ne mogu da se setim da i jedan film ima ovakvu ideju. U principu volim igrarije sa hronologijom događaja. Neretko rezultiraju filmom sa dobrim preokretom. Ali opet, nešto tako karakteristično kao Memento nisam sreo jer ta izmeštenost scena je iskorišćena da nas upravo uvede u psihološko stanje glavnog lika. Čovek ima problem što u par minuta sve zaboravi i pamti samo stvari koje su se desile do nesrećnog slučaja kada je izgubio ženu. U momentu kako zaboravi nešto što je znao, teško da iko od nas može zamisliti u kakvom je stanju taj čovek. Nolan je na savršen način uspeo da nas koliko toliko uvede u takvo stanje ovakvim rasporedom scena. Pre svega, kako scene idu u nazad, poput glavnog lika mi uopšte ne znamo šta je prethodilo ovom stanju. Ok, znamo ono što sledi ali to zaista nije bitno jer i sam lik ima planove da sprovede u delo to što smo već videli. 

Druga stvar je to što nas Nolan stavlja u ulogu porotnika. Ceo film praktično prisustvujemo suđenju. Na suđenju se zna rezultat događaja zbog kog se sudi, samo treba utvrditi krivicu. Kretanjem u nazad kroz celu priču, mi pokušavamo doći do konačnih odgovora. Samim tim što je čoveku silovana i ubijena žena, samim tim što je on u stanju u kom se nalazi, već ga imamo kao žrtvu. Ali u prvoj sceni on ubija čoveka koji mu je po njegovoj proceni ubio ženu. E ovde je on i ubica. Da li je njegov postupak pravičan, da li je pronašao pravog čoveka, da li je čovek zaslužio da umre - to su samo neka od pitanja. 

Ono što mi se dopada je određena doza simbolike u celoj nesreći ovog čoveka. On se seća svega do smrti svoje žene. To je upropastilo njegov život. Posle takve tragedije zaista možemo da se zapitamo da li je išta drugo i vredno pamćenja tj da li čoveku posle ove tragedije može da se desi nešto lepo, nešto što bi pamtio. Da li u glavu ovaj čovek želi išta drugo smestiti što bi možda potisnulo pamćenje na njegovu ženu. U jednom momentu on spaljuje neke njene stvari. Ako je već u ovakvoj situaciji, ako ne može da pamti ništa, ovo spaljivanje mi je došlo kao neki očajnički pokušaj da zaboravi i nju. Tako mu ne bi nedostajala, tako ne bi ni znao za njenu smrt. Ali šta je čovek bez svojih sećanja? 

Ono što mi je zaista neubedljivo je sledeće. Lik se ne seća ničega, probudi se, vidi gomilu tetovaža i poruka i slika i sve skonta na osnovu toga veoma brzo. Ok, jasno mi je da je teško zamisliti takvu situaciju ali teško mi je da poverujem da je moguće da mu svaki put polazi za rukom da prokljuvi u sve što je mislio i planirao? Šta ako se to zaboravljanje desi u toku vožnje, kako on zna gde ide? Može bezbroj takvih pitanja da se otvori. 

Ali iako film ima tih rupa, jednu stvar moram da branim. Kada ne zna šta se dešava, ovaj čovek stavlja ruku u džep. Možemo da se zapitamo kako on sada to zna. To je instinkt. Postoje stvari koje znaš bez obzira što ne pamtiš kako je do tog znanja došlo. Pretpostavljam da se većina vas ne seća kako se opekla prvi put u životu. Ali baš tada ste shvatili da je to na šta ste se opekli vrelo. Vi i sada to znate ali nemate pojma da ste se na to opekli prvi put. Ako je čovek nebrojeno puta u džepu pronašao nešto što mu je rešilo dilemu, svakako je vremenom stekao instinkt da u džepu leži rešenje problema. Film u jednoj sceni čak i daje jednu situaciju koja objašnjava ovo. 

Fascinantna mi je priča koja se nekako provlači kroz film a zapravo objašnjava mnogo stvari, uključujući i ovu o kojoj sam pisao u prethodnom pasusu. Priča o Semiju Dženkinsu je pre svega zanimljiva, intrigantna, prerasta u dramu i kulminira neverovatno tragično. Opet se dotiče problema koji ima glavni lik ali sada se to gleda sa druge strane, iz očiju druge osobe. Koliko tragično može biti ako za voljenu osobu činite prelepe stvari koje će on zaboraviti par minuta kasnije? Koliko tragično može biti kada shvatite da nema nade da će ta osoba biti ona stara, da će doći do oporavka? Priča o Semiju Dženkinsu se nekako provlači kroz ceo film a zapravo ona ga definiše. Još jednom se postavlja pitanje, šta je čovek bez sećanja? 

Vidimo i jednu odvratnu stvar iz ljudske prirode. Svesni smo da su ljudi koji imaju veliki problem najranjiviji. Isto tako smo svesni da su takvi ljudi najlakši za manipulaciju i najlakše ih je iskoristiti. Zašto je u naravi čoveka da tuđu nesreću, bedu, slabost itd. koristi za ličnu korist? Zato što čovek gleda samo lične ciljeve. U ovom slučaju imamo čoveka koji zaboravlja. Šta god uradio, on će zaboraviti. Zanimljivo je to što neko drugi, ko bi iskoristio ovakvog čoveka upravo daje odgovor na pitanje koje postavljam treći i poslednji put - šta je čovek bez svojih sećanja. 

Kraj a zapravo početak nisu samo jeftin trik koji treba da nas šokira, iznenadi ili šta već. Memento nije film o osveti i pronalaženju ubice. Memento je film o potrazi čoveka za svojom svrhom posle smrti supruge. I šta mu ostaje posle potencijalne osvete? Ostaje isto što i pre nje. Potpuna praznina. Ovaj čovek se potrudio da popuni svoje vreme. Gaj Pirs, Keri-En Mos, Džo Pantoliano - vrhunske predstave. Nolan, sto posto usredsređen na svoj film, maestralan u uvođenju gledaoca u situaciju, priču, atmosferu i pre svega psihologiju, bez jeftinih trikova poput Žene Mačke, bez preokreta koji ne znače ništa a obesmisle sve. Samo esencijalno i sa velikom dozom hrabrosti.

Zanimljivosti:
Medicinski slučaj koji Leonard ima je realan i naziva se Anterogradna Amnezija. Nolanov scenario je zasnovan na priči njegovog brata. Stiven Tobolovski koji glumi Semija je zaista patio od amnezije. Kada Tedi kaže "You don't have a clue, you freak!" , "you freak" deo ne izgovara Pantoliano. To je naknadno dodato i taj deo izgovara sam Nolan oponašajući Pantoliana. Test koji Semi radi je realan ali u stvarnosti on je uvek davao drugačije, očekivane rezultate.

Naj scena:

Priča o Semiju Dženkinsu

Moja ocena: 9/10