Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

понедељак, 1. децембар 2014.

Batoru rowaiaru (2000)


Battle Royale (2000) on IMDb
Alternativni Naziv: Battle Royale
Kod nas nazvan: Borba do poslednjeg
Žanr: Triler | Drama
Režija: Kinji Fukasaku
Glumci: Tatsuya Fujiwara, Aki Maeda, Tarô Yamamoto...

Priča:
U budućnosti, Japanska vlada zarobljava učenike devetog razreda i tera ih da se međusobno ubijaju pod revolucionarim "Battle Royale" činom.

Moj osvrt:
Battle Royale pojam mi je bio poznat još kao klincu dok sam gledao američko rvanje. Sećam se da je tu princip bio da se gomila likova krši u ringu pri čemu je cilj da na kraju ostane samo jedan. Samim tim, imao sam neko predubeđenje o ovom filmu. Ako ovde imamo borbu za život gde će pobediti najsposobniji, najpametniji ili šta već, ovo je obećavalo pre svega opasnu zabavu. Problem je što ako Battle Royale (u daljem tekstu BR) shvatite kao zabavu, akcioni film prepun krvoprolića, možete propustiti nešto mnogo veće. Ok, ne kažem da vas i u ovom prvom slučaju BR neće zadovoljiti. Ako volite krvopljus bez nekog velikog povezivanja sa celom pričom i likovima, ovaj film i dalje radi posao. Međutim, nije to cilj ove plemenite veštine. 

Mnogi trube kako su Igre Gladi pokrale BR. Osim činjenice da imamo borbu klinaca za život, nema tu ništa zajedničko. U Igrama nema simbolike. Vlast su idioti koji rialiti emisijom vladaju idiotima koji 70 i kusur godina ne mogu da urade ništa da poboljšaju svoju situaciju već sede i navijaju dok im deca umiru. BR daje priču koja je svevremena. BR je odnos učenika i učitelja, sadašnjosti i budućnosti, pricipa koji vladaju i principa koji bi da sruše tu vlast itd. Zašto je to upakovano u krvopljusnu akciju umesto dubokoumne drame? Zato što su nam hteli kroz simboliku prikazati odnose koji sam pominjao. 

Na početku se pominje odnos mladih prema starijima. Budimo realni, taj odnos uvek donosi konflikte. Ne moraju to biti negativni konflikti, to su i normalne razlike u viđenjima i stavovima koje donosi ta razlika u godinama. Negativne stvari iz tog sukoba mogu biti nepoštovanje nečega što su stariji osnovali, nipodaštavanje njihovog rada ali isto tako, može biti i ne davanje šanse mlađim da promene nešto na bolje. Ako pogledamo, ove dve stvari su u potpunosti iste. Mi možemo videti da neke stvari koje su ljudi pre nas postavili mogu da se unaprede. Možemo ih unaprediti ali budimo realni, da nije postojala osnova za to, ne bi ni bilo napretka. Ovo su tipični problemi našeg društva. Sa jedne strane imamo balavurdiju koja se podsmeva svemu što je bilo pre njih ne shvatajući da bez svega toga ne bi bilo ni njih samih. Sa druge strane imamo dinosauruse koji ne daju šansu mladima da pokažu šta znaju. Umesto da nam društvo bude saradnja i jednih i drugih, imamo neprestani sukob. 

BR upravo to pokušava da nam ispriča. Ideja da se uzmu profesor i đaci je odlična. Možemo i suziti malo priču na obrazovni sistem i pričajmo upravo o našem. Mi idemo široko od samog početka što je odlično. Ali kada ljudi dođu u finale, kada dođu do fakulteta i odaberu ono što žele da rade, naš dinosauruski sistem i dalje širi celu priču. I onda imamo situaciju da hirurg uči fiziku, programer sociologiju, istoričar matematiku itd. Ne znam za vas, braćo i sestre, ali ja sam mišljenja da kada već dođemo do visokog obrazovanja, treba da se baziramo na uskoj stručnosti. Međutim neki od poštovanih profesora i dalje smatraju da su njihovi predmeti neophodni svima. I onda dolazimo do nezadovoljnih učenika i do nervoznih profesora. Nije li ovo primer sukoba i onog o čemu sam pisao u prethodnom pasusu.  

U prethodnom pasusu je ispalo da samo obrazovni sistem ne valja. Nije problem samo u sistemu. Imamo mi gomilu odličnih profesora koji upravo i svhataju šta je potrebno. Ako bi oni predavali samo onim đacima koji ih zaista žele slušati, koji su se zaista opredelili za to, bili bi svakako motivisaniji da rade i radili bi to sa većom ljubavlju. Ako imate takve profesore u sistemu koji i njih ograničava, oni mogu biti povređena strana. Pogotovu u današnjem vremenu kada su đaci zaštićeni kao beli medvedi. Ovako, imamo sistem gde su svi nezadovoljni, svi izrazito kritični jedni prema drugima i retki su oni koji će tražiti kompromis. Upravo zbog toga, BR je genijalan jer prikazuje i jedne i druge u najcrnjem mogućem svetlu. Nebitno što ovde vidimo odnos profesora i đaka, ovde zapravo vidimo sukob dve filozofije, vidimo sukob dva sistema, onog koji vlada i onog koji bi da sruši vladajući. Nema tolerancije, nema dogovora, samo sukob. 

Zašto bi neko namestio igru u kojoj bi se deca ubijala? Zato što ovo nije igra u kojoj se deca ubijaju. Ovo je igra razotkrivanja. Evo zašto je dobro što su ovo profa i učenici. Razmislite malo o svom školovanju. Da li je većina vas učena na timski rad? Da li škole generalno baziraju svoje programe na timskom radu ili na obučavanju pojedinca? Koliko takmičenja imamo gde se traži najbolji pojedinac a koliko gde se vrednuje uspeh tima? Pa čak i kod timskih takmičenja, dobijaju se pojedinačne nagrade. Neko tu može da stavi sebe ispred tima. BR koncept je upravo nešto što razbija grupu. Imali smo grupu koja se protivi vladajućem sistemu, sistemu koji je autoritet. Ta grupa je razbijena pri prvom velikom izazovu, pri prvom problemu. Opa. Ako ste bundžija, ako verujete u neku ideju bez obzira na sve, razmislite malo da li oni koji se predstavljaju kao vaši istomišljenici imaju takve stavove. Ako prvi problem razbije grupu, ideja oko koje se grupa ujedinila nije jaka. Nemojte mi pričati da grupu razbijaju oni koji su tu iz lične dobiti. Svi pripadaju grupama zbog ove ili one dobiti. Ako se boriš za ideju, boriš se za nju jer donosi boljitak. 

U početku mi je smetalo zato što nisu ni malo razvijeni likovi te silne dečurlije. Ok, mnogo ih je, ali barem sam očekivao nekoliko živopisnijih likova. Ali onda vidim da grupa predstavlja društvo u celini i da nam se prikazuju realni ljudski postupci. Grupa je mnogo jača od pojedinca. Problemom, autorit razbija grupu koja želi da ga sruši. Pogledajmo malo na taj autoritet. On propisuje igru u kojoj se drugi ubijaju. Ti drugi to prihvataju kao pravilo i većina kreće u bezumno ubijanje onih koje je nazivala prijateljima. Zvuči li vam to poznato? Koliko puta masa krene za nekim plitkim ali bučnim govorom? Koliko puta mase poveruju u nešto što im se servira? Pazite, ne mora to biti nužno negativno. Najčešće je sve šarena laža. I ovde kada deca slušaju pravila o tome kako treba da ubijaju jedni druge, iznosi im se na veseo i ohrabrujući način. Zvuči li to kao ono da moramo da stegnemo kaiš ali će nam biti bolje 2014, ili ipak 2015, ili ipak 2016, ili možda 2017. Zvuči li vam to kao poziv na linč bez da se stane i razmisli. Koliko puta ljudi budu povedeni lažnim vestima? Kako one samo bezobrazno zvuče? Monstrum uradio ovo ili ono, ovaj silovao, ovaj obljubio, ovaj ubio, pronađena masovna grobnica itd. Sve te vesti odjekuju jako i čuju se daleko. Ljudi impulsivno reaguju na to, lako poveruju u spektakl. Vest da je nešto od toga bila laž, e to se teško prenese i ne čuje se daleko. Međutim, retki su oni koji hoće da potraže istinu kada čuju nešto tako bombastično. Moramo postaviti pitanje, moramo pokriti sve opcije da bi bili sigurni da je priča koja nam se prodaje tačna. Međutim, većina to neće uraditi. BR upravo prkazuje to ludilo koje obuzme masu. 

Na početku igre se svakom od učesnika daje ranac sa različitim oružjem. Neki dobiju nešto opasno, poput pištolja ili samostrela - neki završe sa lepezom, tragačem ili nečim trećim. E sada, to je simpatično kao ideja jer traži taktiku, traži da se svako snalazi u odnosu na ono što ima. Međutim, tu se krije nešto više. Tu se krije nejednakost u društvu. Kada bi svi imali isto oružje, to bi značilo da smo svi isti, da nema povlašćenih, da nema onih koji varaju, da nema onih kojima se ne daje ništa, da nema ugroženih, da nema podobnih itd. Koliko puta ste bili deo igre gde je neko u prednosti nad vama po onome što ima, bilo da je to materijalno ili ne. Sve posle toga su čista psihologija, inteligencija, fizička spremnost i snalaženje. Najpribližnije, mora da postoji svest o situaciji. Ali da li to pomaže u totalnom haosu gde su ljudi vođeni strahom? Sećate se šta sam pisao u tekstu o genijalnom The Mist - strah sužava percepciju, zaslepljuje, ograničava i vodi u propast.

Što se tiče scena brutalnosti, krvoliptanja i raznoraznih egzekucija, ako ste fan tako nečega, ima i ovde materijala za vas. Postoji spektar oružja tako da smaknuća vatrenim i ne deluju naročito brutalno. Nisam sa naročito velikim ushićenjem pratio to tako da sam na skoro svako smaknuće bio prilično ravnodušan. Opet, i tu imamo jednu veliku istinu. Sistem koji sam sebe urušava ne može steći poštovanje niti simpatiju drugih. Ako sam sebi ne želiš da pomogneš, ako sam radiš protiv sebe, zašto bi iko trošio svoju snagu da ti pomogne. Braćo i sestre, lešinari jedva čekaju na tako nešto. Samo će pustiti da se taj sistem sam uruši i nahraniće se onim što je preostalo a da vredi.  

Na početku imamo dečicu koja skrivaju šta misle, pričaju o simpatijama bez da smeju da ih otkriju. Kada haos nastane, svi kreću da se masovno otkrivaju. To je odličan pokazatelj naše prirode. Tajimo mnoge stvari iz straha što nešto možemo da izgubimo. Ne gubimo tu samo mi. Možda bi naše otkrivanje nekom donelo sreću, možda bi naša ideja pokrenula nešto veliko. Ako nismo spremni na poraz, onda nikada nećemo ni osetiti slast pobede. Strah će nas vezati i ostaćemo učaureni u sigurnost između četiri zida umesto da upravo te zidove srušimo idejom. Ne zarobljavajte svoju ideju i osećanja ako mislite da će ona doneti nešto dobro, nešto veliko ili nešto vredno. Međutim, mi uglavnom nismo takvi. Kada se ovi klinci otkrivaju? Vidimo da kada igra krene, svako svakom iznosi šta misli i oseća. Tada više nemaju šta da izgube. Takvo otkrivanje je poslednja šansa za pobedom, poslednja prilika da izneseš nešto što čuvaš. Znate šta je zanimljivo? Da su svi izneli svoje ideje ranije, da su se svi otkrili, ne bi bili spremni na gomile krvoliptanja jer bi bili tim, bili bi celina, bili bi jedinstvena grupa koju je teško pobediti, bili bi upravo ono što autoritet koji vlada njima ne želi da budu.

Zanimljivosti:
Niko od glumaca nije imao dublere. Mnogi članovi japanskog parlamenta hteli su zabraniti knjigu po kojoj je sniman film. Upravo ta želja za zabranom je podigla popularnost filmu. Režiser Kindži Fukasaku je rekao da je film zasnovao na njegovim iskustvima iz drugog svetskog rata. On je radio u fabrici koja je bombardovana i mnogi ljudi sa kojim je radio su nastradali već prvog ili drugog dana na poslu. Časopis o pravljenju bombe je stvaran i izdala ga je grupa aktivista koji se bore protiv japanske vlade. Šest meseci su trajale psihičke pripreme glumaca.

Naj scena:

Početak

Moja ocena: 8/10

1 коментар:

  1. kakva filmcina, jedan od najlepsih i najtuznijih filmova koje odgledah. i pored svega sto si napisao, dodao bih to, divnu ljubavnu pricu u kojoj persona zrtvuje svoju nevinost i svoje detinjstvo da bi spasila drugu (poslednja scena sa uciteljem). to je ljubav. izuzetno iskustvo.

    ОдговориИзбриши