Obavestenje

Obaveštenje: Listu sa vašim predlozima možete videti ovde .

четвртак, 29. октобар 2015.

Suna no onna (1964)


Woman in the Dunes (1964) on IMDb
Alternativni naziv: Woman in the Dunes
Žanr: Drama | Triler
Režija: Hiroshi Teshigahara
Glumci: Eiji Okada, Kyôko Kishida, Hiroko Itô...

Priča:
Entimolog koji je na odmoru postaje zarobljenik u selu i primoran je da živi sa ženom čiji zadatak je prikupljanje peska.

Moj osvrt:
Entimolog šeta pustinjom sam u potrazi za retkim bubama. Imamo pustinju kao opasnu simboliku praznine. Film nam na lep način aludira kakav je život ovog čoveka. Jedino što on pominje, jedino što ga gura kroz ovu priču je potraga za tim bubama. To su oni najveći poslovni ciljevi u životu koji nas preokupiraju. Nekada smo toliko fokusirani na njih da ne vidimo da propuštamo priliku da osetimo život. Zbog toga je sve oko ovog čoveka pustinja. Njegov život je užasno prazan. Imamo odsustvo bilo čega drugog osim tog cilja za kojim traga. Imamo odsustvo bilo koga drugog sa kim bi on delio svoj put. 

Pošto je zaglavio u pustinji, ljudi mu pronalaze prenoćište u kući od koje (dobro sam rekao) kasnije ne može da pobegne. Žena koja je u kući je tragična ličnost. Njena kuća je neugledna. Njen život i rad deluju užasno besmisleni. Nasuprot nje, gledamo ovog čoveka koji se zadesio tu i jasno vidimo nesklad. Ali ona je ta koja je nasmejana, smerna, ljubazna i lako joj je prići. On je taj koji je osoran, odbojan i pun sebe. Ona ćuti, on priča o sebi sve vreme. Ali ispod njene prljavštine, znoja, peska koji pokriva svaku scenu vi vidite neku srkivenu lepotu. Lepota je tu negde u pustinji oko nas. Nije duboko zakopana, ali je ne vidimo od sopstvenih ciljeva, od peska koji nas okružuje. 

Kada vidimo ono šta ona radi, deluje nam užasno besmisleno. Ali ako radi to što radi, ona dobija osnovne stvari za život. I to izgleda kao da radiš da bi živeo i živiš da bi radio. Razmislimo malo, nije u pitanju samo ova žena. Svi smo u tom začaranom krugu. Da bi imao osnovne stvari, moraš da radiš. Za nešto više od tog osnovnog mnogi ni ne saznaju. Ovo je sjajna kritika društva.

U jednom momentu imamo i rečenicu da pesak može prekriti države. Odlično, simbolično i jezivo. Koliko god to "sklanjanje peska" bilo besmisleno, koliko god se nečiji rad činio bespotrebnim, bez svega toga, mi bi nestali. Bili bi pustinja. I to ne samo svet oko nas. U najvećem broju slučajeva, ono što radimo povezuje nas sa drugim ljudima. Otvaramo se ka drugima, upoznajemo ih. Ne smemo ostati bez toga. 

Sa druge strane vidimo čoveka kojem se to sve gadi i on odbija da išta radi. To je druga strana. To su oni kojima je ispod časti da se zaprljaju, da zakorače u blato. Takvima su uvek drugi krivi što nemaju ono što žele. Takvima je često svaki sistem kriv. I šta se desi kada on dođe u priliku da se suči sa sistemom? Ama baš ništa. Takvi su uvek tu da mnogo pričaju, puno kukaju, ali kada dođe do ključnog, tada se brane ćutnjom i to je to. Sistemi se menjaju ali se neretko svedu na isto. Na žalost, ljudi koji su u zabludi, skoro u svakom sistemu ostaju takvi. 

Postoje stvari koje ovom čoveku nisu jasne. Žena mu ih pokazuje, on ih ne prihvata smatrajući da ona priča gluposti. Ne može tako. On je školovan, on zna, on poznaje logiku. Vratite se koji tekst u nazad na Song of The Sea. To su oni koji ne veruju u čudo pa sve da ih tim istim čudom udariš u glavu. Izgleda kao da ova žena uspeva stvoriti neke stvari ni iz čega. Nije li to pokazatelj da on ne obraća pažnju, da je potcenjuje, da ne veruje u to što ona predstavlja. Umesto da prihvati i uči, on odbija i ostaje slep. 

Što je najgore, da bi dobio ono što želi, da bi pobegao, on je spreman da je povredi. Posle sve dobrote koju neko može da ti da, posle svih pomoći, usluga, spremni smo zbog cilja pregaziti nekog. Ako čovek uspe u svom cilju, može da oseća neku sramotu zbog toga što je učinio ali obično to prepusti zaboravu. Tragično je što ako čovek ne uspe, opet ostaje sa osobama koje su uz njega. Koliko tek tada ti postupci mogu biti loš izbor. 

Bez obzira na to kakav je ovaj čovek, jasno nam je zašto želi bežati iz raspalog doma u rupi u pustinji. Ko želi zapravo biti tamo. Ali gde on beži? U pustinju? Opet u iste ciljeve? Šta ako omane u njima, šta mu ostaje? Šta ako ostvari te ciljeve, šta onda radi? Sa kim će deliti uspeh? Šta mu preostaje? Da li je to zaista beg u slobodu ili je to poraz, nemogućnost da se izboriš sa nečim, nesposobnost da okreneš stvari u svoju korist. Sloboda ili ipak slabost? 

Teško je ići napred kada živiš u zabludama. Ovaj čovek, pa čak i da se odrekne tog cilja, i dalje bi bežao. Nada da će ga neko pronaći i dalje tinja iako je vidno da od toga nema ništa. Precenjujući sebe ne shvataš da ništa nisi postigao a ono veće što želiš ne da ne možeš da dosegneš već ti i ne pripada. Nije to bezizlazna situacija, treba samo da realno prihvatiš sebe i svoju okolinu. Upravo tu je greška ovog čoveka. On ne vidi ni šta bi bežanjem dobio ali još bitnije, ne vidi šta bi tim begom izgubio. Neznanje šta treba da čuvaš je pogubno. 

O krivoj percepciji nam govori i to koliko nama deluje da ovom čoveku nije mestu tu gde se našao i koliko ovoj ženi jeste. Dok on strahuje da će ostati na toj lokaciji ne gledajući šta može tu da postigne, ona samo strahuje da će ostati sama. Nije pitanje ko je ovde nesrećan, pitanje je ko je ovde svestan šta je to zapravo sreća. 

Na kraju, sve što je potrebno je da čovek prihvati gde je i da radi na tome da svoj svet menja po želji ali i da mu se prilagodi. Druge treba impresionirati samo povremeno. Sebe treba impresionirati neprestano. I najmanji uspeh je veliki korak napred. I najmanji trud je korak ka velikom rezultatu. I najmanja emocija je ljubav. Uvećavajte sve to, neprestano.

Zanimljivosti:
Zbog rada na ovom filmu, Hiroshi Teshigahara je postao prvi japanski režiser koji je nominovan za oskara za režiju. Kyôko Kishida i Hiroshi Teshigahara su imali suprotno mišljenje oko toga kako ona treba da igra svoju ulogu. Ona je smatrala da njen lik treba da bude univerzalan dok je on tvrdio da treba da predstavlja žene Japana. Na kraju je on pobedio.

Naj scena:

Odlazak?

Moja ocena: 9/10

понедељак, 26. октобар 2015.

Song of the Sea (2014)


Song of the Sea (2014) on IMDb
Žanr: Animacija | Porodični | Fantastika
Režija: Tomm Moore
Glumci: David Rawle, Brendan Gleeson, Lisa Hannigan...

Priča:
Ben, dečak iz Irske i njegova sestra Saoirse, koja može da se pretvori u foku, kreću u avanturu da oslobode vile i spase svet duhova.

Moj osvrt:
PRELEPO. Ako bih morao da opišem ovaj film jednom rečju, to bi bila ova. Na prvi pogled me je odbila animacija i nekako mi je film izgledao dečiji. Na sreću, lepša polovina je odlučila da se ovo gleda. Prvi utisak - animacija je savršena. Iako deluje jednostavno, na savršen način dočarava atmosferu. Vetrovi, hladnoća, toplina, emocija - sve je jasno i sve osetite iz same animacije. Iz scene u scenu ona naprosto oduševljava.

Druga stvar je muzika. Ona ne prestaje. Konstantno je čujete ili u pozadini ili je deo trenutne radnje. Muzika neopisivo prija ušima. Ovo je nešto što možeš da slušaš u bilo kojoj situaciji, bilo kada. Odmara mozak i pogađa upravo tamo gde treba. Ono što je najlepše, povezana je sa samom pričom na najbolji mogući način. Nema scena koje zastanu da bi vam servirale pesmu. Te scene i te kako imaju veze sa razvojem priče. 

Glavni sastojak ovog vrhunskog ostvarenja je emocija. Animacija dočarava atmosferu, dočarava lepotu, dočarava opasnost ali sve vreme izgleda prelepo. Uključite se u bilo koji deo ovoga, zaustavite scenu i siguran sam da ćete iz ovakve animacije steći pravi utisak. Muzika, braćo i sestre, priča svoju priču. I ona je priča tako da vam je konstantno knedla u grlu. Ne kažem da je ovo melodramatično, daleko od toga. Uostalom, da li je tuga jedini razlog zbog kog plačete? Muzika i pesme bude emociju na do sada za mene neviđen način. Ok, više puta sam u filmu naišao na muziku koja digne atmosferu, raspoloženje, adrenalin, koja pojača emociju momenta. Ali ovo - ovo je neopisivo. Neprocenjivo. Veličanstveno. 

Priča deluje jednostavno. Na površini, ona to i jeste. Imamo devojčicu koja je magična, koja predstavlja čudo. Ne gledajte na čudo uvek kao na magiju. Čuda se dešavaju svuda oko vas. Pogledajte neverovatne talente koji imaju ljudi koji vas okružuju. Fazon je u tome što talenat ne želi da bude zatvoren. Zbog toga otac čuva ovu devojčicu od magije koju ona nosi. Sprečava je da bude ono što jeste. To će je sakriti od očiju sveta, to joj neće dozvoliti da ode. Ne posmatrajte ovo negativno. Užasna je to dilema. 

U početku vidimo da devojčicu brat zanemaruje i ne vidi to čudo u njoj. E to je već problem, to je za kritiku. Ni jednog momenta nije problem to što devojčica ne sme da pokaže čudo. Ona je uglavnom sprečena. To je savršeno simbolično. Ljudi koji su dobri, koji žele pokazati nešto veliko, neće sebe ograničiti. Ograničiće ih oni koji ih ne priznaju, oni koji im neće dati šansu. To su oni koji kratko vide, koji su nesvesni da drugi mogu da im donesu nešto veliko. To su oni koji ne veruju u čoveka. Srećom, to je izlečivo, sve dok ono u grudima kuca zbog pravih razloga. 

Šta se dešava kada drugi vide čudo? Oni slave onog ko to čudo nosi. Oni slave i samo čudo. Zašto? Zato što ono usrećuje, pomaže, oplemenjuje, ispunjava, leči. Obratite pažnju, to su scene koje će vas nasmejati. Svi vole fer plej, svi vole dobrotu, svi vole drugarstvo, svi vole ljubav. Zapravo ne svi, ali oni koji su vredni čuda, oni veruju u dobrotu, oni su ti čiji osmeh je ovde neminovan.

Onaj koji nosi čudo neminovno veruje u njega. I to ne samo u njega. On je u stanju da razvije to što nosi, on je u stanju da otkrije nešto i više. Ne mora on da prikazuje sve to, to se lako vidi ako to želite videti. Zbog toga vam ne daju mnogo postupaka ove devojčice, ali ste svesni svega što ona jeste. Nju ćete najviše i očekivati u svakoj sceni, ona će vas najlakše naterati na svaku emociju. Zašto je to tako, ako ne vidite njene postupke? Zato što ste videli čudo u njoj, zato što je ono vođeno lepotom, zato što je praćeno dobrotom, zato što je u svojim koracima kroz svet ona nevina i prelepa. Nepobedivo. 

Ako neko nosi čudo u sebi, dajte mu da se razmahne, dajte mu širinu, dajte mu podsticaj, gurajte ga napred. Boleće, to je neminovno. Nedostajaće i to nenadoknadivo. Ali uvek budite sigurni da nećete narušiti želju drugoga. Možda on ne želi toliko da se razmahne, možda ne želi toliko daleko otići. Možda želi da ostane uz vas. Ne terajte ga. Pustite da podeli čudo sa drugima na način na koji on želi.

Rekoh da je film užasno emotivan ali sam pomenuo to samo u kontekstu animacije i muzike. Ne bi to bilo dovoljno za savršen film. Ovaj film pokazuje, prikazuje i slavi emociju. Ne pričam samo o lepoj. Odustvo negativnih emocija je laž, bajka. Ovaj film nije bajka, ovaj film prikazuje da i u stvarnom životu koji je prepun i lepih i ružnih stvari postoji bajka. Ali pre svega, on govori da treba da znaš i prihvatiš svaku emociju: ne zaboravi tugu - nikada tvoja sreća neće biti velika; ne zanemaruj bol - on te uči šta da ne radiš; ne poriči bes - on te je učinio mudrijim; ne odriči se straha - on ti je doneo sigurnost; ne štedi na hraborsti - ona je uvek za veće dobro; ne potcenjuj sreću - nije večna, na njoj živiš. 

Zašto ovaj film toliko potencira na pesmi, zašto je njegov vrhunac pesma? Ako želiš da sačuvaš emociju, ako želiš da sakriješ ljude od zaborava, ako želiš da događaj ostane večno upamćen, ako želiš da priče traju večno, braćo i sestre, ja ne vidim veličanstveniji način od pesme. Pesma koja budi duhove može da bude bajkovita scena ali ona tako nema toliku vrednost koliko je simbolika velika. Pesma nosi emociju, pesma nosi boju, pesma čuva od zaborava, pesma je besmrtnost, pesma je večnost.

Zanimljivosti:
Cú, kako deca zovu svog psa, doslovno znači "pas" na Irsko Galskom. U jednoj sceni kada Ben i Saoirse šetaju, u pozadini se vidi statu Molly Malone što pokazuje da oni šetaju ulicama Dablina. Reči pesme koja se čuje na početku: "Come away, O human child!/To the waters and the wild/With a faery, hand in hand,/For the world's more full of weeping than you can understand." su iz pesme "The Stolen Child" irskog pesnika William Butler Yeatsa. Četiri studija iz četiri različite države su učestvovala u razvoju ovog filma: Irske, Danske, Belgije i Luksemburga. "Saoirse" znači "sloboda" na irskom dok "Bronach" znači "žalosna". Crteži u Benovoj svesci su crteži režiserovog sina.

Naj scena:

Čudesna pesma

Moja ocena: 10/10

петак, 23. октобар 2015.

Knock Knock (2015)


Kuc Kuc (2015) on IMDb
Kod nas nazvan: Kuc Kuc
Žanr: Horor | Misterija | Triler
Režija: Eli Roth
Glumci:  Keanu Reeves, Lorenza Izzo, Ana de Armas...

Priča: Kada posvećeni suprug ostane sam u kući preko vikenda, pred njegovim vratima se neočekivano pojavljuju dve devojke tražeći pomoć. Ono što počinje kao ljubazni gest pretvara se u opasno zavođenje i smrtonosnu igru mačke i miša.

Moj osvrt:
"Ako ne možeš da se odbraniš od silovanja, opusti se i uživaj"
Pošto je ispratio sitnu ženu i dečicu, brat Kianu je u miru doma svoga želeo provesti vikend teško radeći kako bi njegova muževna ruka hleb na sto donela. U neko doba (ono pozno doba kada ljudi obično spavaju ili prelistavaju opus dobre stare Džene osim ako nisu zaglavili kao treća smena) začu se kucanje na vratima i dva ženska čeljadeta zamoliše za pomoć kako bi stigle na odredište. Kao i svaki džentlmen, brat Kianu pokaza lepe manire i nađe se devojkama kada im nazeb gadno zapreti zdravlju. No ubrzo bi jasno da se dve kurveštine skrivaše iza nevinih lica oskudno obučenih devojčica. No, kako je brat Kianu čovek lepih manira, đentlmen, nije želeo da ih izbaci napolje iako su one konstatno davile i davile i davile i davile pričama o seksu, pozama, radodavanju i sličnim aktivnostima. Brat Kianu pokaza veliko strpljenje jer čak i čovek jake volje i visokog praga tolerancije bi pozvao ekipu za deratizaciju, gomilu higijeničara, popa da osvešta svud gde ove spodobe prođoše pri čemu bi na kraju digao ruke i spalio svoju kuću za svaki slučaj, da neki trag iza ovih gadova ne ostane.  

Prosečan čovek, koliko god bio pogođen nejebicom, izgubio bi volju posle ovoliko predigre. Predigra može da traje dugo, ali mora da bude izvedena sa ukusom. Moraš malo da pojačavaš vatricu. No dva gada ne znaše tu prefinjenu tehniku. Predigra im se svede na priču kako je između njihovih nogu prošlo sve što im je moglo počešati iritirano mesto. U ovom momentu čak i napaljeni mužjak gladan žena bi porazmislio da li je vreme da opere sudove ili pogleda reprizu Žikine Šarenice. Ali ne i brat Kianu koga zavede ničim izazvano, nizbogčeg popularno ime Elija Rota, čoveka koji je sam napravio 0 (slovima NULA) kvalitetnih stvari i on pristade na ovu igru. Šteta što Eli ne pogleda barem nekoliko krštenih pornića. Možda bi ovaj film imao nekog šmeka tamo gde treba da bocne u bolesnu, perverznu tačku. Na žalost, ovo smara za medalju. Ali ne i brata Kianua. Izdržao je on svašta u životu, može i smaranje ova dva devojčeta. 

S obzirom šta je izbijalo iz očiju ove dve spodobe, kurometar na zidu sobe je pokazao vrlo visoku skalu. Kako se brat Kianu poveo svojim kratkim mačem očekivano je došlo do frke. Fufice krenuše sa vrlo inteligentnim ucenjivanjima u koja ne bi verovao ni onaj što poverova u krađu lične karte brata njegovog prevashodstva. Mislim, radodajka te ucenjuje nečim. Da li možete da zamislite inteligentnog čovu, uspešnog arhitektu, srećnog porodičnog čoveka, nad kim bi intelektualno dominirale naše starletVe? Mislim, zašto reaguješ na to? Izbaci napolje, zovi policiju, polij smolom, pokaži kolekciju klasika velikih pisaca, nateraj da slušaju Pavarotija - bilo šta što bi odbilo te idiote. Ali ne i brat Kianu. On se upecao na jadne ucene dve glupe kretenke ne znavši za dobru staru "Ako te kreten pravi kretenom, uzmi pištolj, pucaj sebi u kolena i nadaj se najboljem". Na žalost, kasno je bilo za onu Jodinu: "Stupid you are. Breed you should not" 

Kada brat Kianu sazna da on nije prvi, da je postojalo još ljudi koje ove dve središe, ni jednog momenta se ne pomoli svevišnjem da pošalje neko sranje i svrši sa civilizacijom kada biće koje poseduje mozak može da bude nadmudreno od strane ovakvih pojava. Brat Kianu se nikada nije zapitao kako je moguće da u kući u kojoj kretenke ostave sedam hiljada šesto dvadeset osam otisaka policija nikada ne uspe da nađe tragove i dokaze pa makar oni i na lešu bili. A dokaza je bilo vazda. Zapravo, ne postoji stvar na koju ovi gadovi ne spustiše ruke. Brat Kianu nikada nije mislio o tome kako su likovi u filmovima Elija Rota takve inteligencije da prosto boli kada ih gledaš. Brat Kianu se nikada nije zapitao da li je Eli Rot toliko jebeno glup da veruje u smisao onog što snima. Lepo je govorio moj profa, sačuvaj me blože glupih a vrednih.

Brat Kianu se nikada nije zapitao kako dve fufice uvek uspeju da se izvuku? Kako lagano rade sve što žele? Kako znaju kada šta treba da urade? Valjda su te nju ejdž fufice edukovane i vazda sposobne? Još jednom, zamislite starletVe koje nas nadmudre, nadvise i edukuju. Milslim nije sporno da ima takvih koji bi se zajebali, ali zašto bih takvog gledao na filmu. Hm, jebiga, nisam ni sam više siguran. A da, ipak je to Eli Rot. Šta će vam logika. Prodao je gomilu sranja i do sad. Šta ga sprečava da to čini i dalje. Uvek ima onih koji ne žele tri grama mozga da uključe u ono što gledaju. Ne, braćo i sestre, nisam besan. Al žao mi konja. Ups, sorry gosn Balaševiću. Žao mi brata Kianua. 

U žaru borbe, brat Kianu zadobi viljušku u rame. Na žalost, nije se setio da mu je druga ruka slobodna i ne uspe da jednim laganim nokautom zbaci gada sa sebe. Potom on bejaše mučen tako što mu buku kroz slušalice na uši sprovedoše. Brat Kianu se ne seti da tresne glavom da zbaci slušalice klete. Prijatelj brata Kianua dođe mu u pomoć ali umesto da ga odveže, odluči da uprkos astmi igra srede/između dve vatre/guzometa sa dva gada a ne bi svestan da je pumpicu izgubio. Oooo more duboko, o moja radosti.

Brat kianu se nikada nije zapitao šta je zapravo cilj dve profuknjače? Lova - nije. Odbile su je. One ipak bejaše opčinjene edukacijom. One želeše da kroz igru dokažu poentu. StarletVa koja dokazuje poentu? One želeše dokažu koliko je pokvarena muška priroda. Eli Rot nam je dao dve fufice da nas uče životu. Bravo majstore. Ali sve što ova dva nesoja uspeše dokazati da je Eli Rot smešna, precenjena i nebitna pojava u svetu filma koju je samo gadno usralo da dođe do šanse da snimi nešto. Ako je Tarantino napravio jedno sranje u životu, to je što je povukao ovog balvana sa sobom. Zašto ti je ovo trebalo brate Kianu? Zašto? A vi, braćo i sestre, ako se odlučite za ovo - "opustite se i uživajte".

Zanimljivosti:
Ovaj film je rimejk filma Death Game (1977). Lorenca Izo, supruga Elija Roga glumi jednu od dve devojke.

Naj scena:

Prijatelj brata Kianua skontao da ima posla sa dve najobičnije fufe. Jedini momenat u kom je to neko skontao osim nas gledaoca.

Moja ocena: 1/10

уторак, 20. октобар 2015.

Nuovo Cinema Paradiso (1988)

Alternativni naziv:  Cinema Paradiso
Žanr: Drama
Režija: Giuseppe Tornatore
Glumci: Philippe Noiret, Enzo Cannavale, Antonella Attili...

Priča:
Čovek se seća svog detinjstva kada se zaljubio u filmove u seoskom bioskopu i ostvario veliko prijateljstvo sa projekcionistom.

Moj osvrt:
Koliko god forisrali da je ovo vrhunska ljubavna priča, ona to nije. Ovo je savršeno kada je u pitanju prijateljstvo i kada su u pitanju sećanja. Što se tiče prijateljstva, gledamo jedno ne baš očekivano između projekcioniste i dečaka koji je zaljubljen u filmove. Ovo je napravljeno kako treba. Vidimo starijeg čoveka koji nas kupuje dobrotom i načinom na koji ostvaruje kontakt sa klincem. Ovo je prijateljstvo koje na ekran iznosi sve ono najbolje iz likova. Čoveka koji je prijatelj, otac, učitelj, savetnik, glas razuma, snaga, podrška. Klinca koji u prljavom vremenu izgleda kao neko ko nema svetlu budućnost. Ono što je savršeno provučeno kroz film je uticaj koji čovek ima na dečaka kako bi dečak napravio nešto više. 

Nemam nameru da pričam o gestovima dobrote, u vazda tekstova na blogu naći ćete moje stavove o tome. Želim da pričam o tome kako je čovek u dečaka usadio ljubav prema filmu. To je ono što treba da radimo sa klincima, da im damo velike mogućnosti. Recimo, u drugom razredu osnovne sam od roditelja dobio audio kasete Hendrixa, Beatlesa i Gipsy Kingsa. Potom su usledili Sting, Led Zeppelin, Deep Purple itd. Ne kažem da treba detetu nametati stavove. Treba mu dati opcije, alternativu, širinu. To je današnji problem, što ne vidite alternativu. Kada ste zadnji put na TV-u videli bilo šta od gore nabrojanog? Zato je ova ljubav prema filmu perfektan primer. Ok, ovaj momak je završio kao neko bitan u svetu filma ali čak i da nije otišao na tu stranu, ljubav prema filmu bi svakako definisala njegov život. Time što nekom date mogućnosti, obogatili ste ga. Recimo, mnogi su mi postavili pitanje zašto imam toliku kolekciju knjiga. Najbolji mogući odgovor je dao prijatelj rekavši: "jednog dana kada tvoj unuk, praunuk, bilo ko od potomaka uđe u tvoju biblioteku, upoznaće te bez da te je poznavao jedan jedini dan". 

Za oko mi je zapala jedna na prvi pogled samo zanimljiva scena. Projekcija je završena i ljudi su izašli iz bioskopa (tačnije isterani su). Potom, lupajući na vrata sale oni traže još jednom da gledaju projekciju. Alfredo (projekcionista) uspeva da prenese projekciju napolje kako bi ljudi mogli da uživaju u filmu. Koliko je ovo prokleto perfektno pogotovu u ovo vreme kada je film sve manje umetnost. Prvo, imamo ljude koji mole da gledaju film. SAVRŠENO. Normalni ljudi su gladni onog što je dobro, žele kvalitet, žele da uživaju u nečemu što nije baš tako dostupno. Drugo, čovek im to čini dostupnim. Tragično je to što je velika, prava umetnost neretko teško dostupna. Ili morate da date dobar novac za to, ili je teško doći do nje fizički. Drugo, oni koji mogu da vam je omoguće, nisu baš zainteresovani osim u situaciji kada bi imali veću dobit. Ali danas je veća dobit od smeća nego od kvaliteta. Primer je npr. Laguna. Ok, ne crnim ih totalno, oni su mi omogućili da pokupujem knjige Saramaga ali recimo zbog zarade izdaju takvo smeće poput Grabljivice a čoveku koji je doktorirao na temu književnosti odbijaju rad zbog tamo nekih "umetničkih" razloga. Gde je umetnost u Grabljivici i sličnim smećima? Nema je. To se prodaje masama. Odlutah malo. 

No eto nas i kod neizbežne ljubavne priče. Najbolje od svega je zaljubljivanje. Genijalno je to što momak kombinuje dve ljubavi a to su film i devojka koja mu se dopada. Snimajući je on pravi nešto što će tek u kasnijim scenama imati pravi efekat. I to što kasnije sledi mi je mnogo jača ljubavna priča od svega. No, ovo kombinovanje dve ljubavi je pravi pogodak. Momak je opsednut filmom i uz to dobija još jednu opsesiju. I nema zapuštanja jednog zarad drugog. Realno, ako zbog jedne stvari napustiš nešto što te ispunjava, ta stvar očigledno nije ono što treba da bude. 

Mislio sam da ovo ostavim za kraj ali bolje da sada ispucam. Oni koji su gledali film se verovatno neće složiti sa mnom ali ljubavna priča je ovde po meni jedina mana filma. Zapravo, verujem da je moj najveći problem to što sam gledao produženu verziju filma. Ne činite to. Evo razloga zbog kojih je ovakva ljubavna priča preterana. Prvo, mnogo vremena je potrošeno na previše izlizane stvari: zabranjena ljubav, rastanci, ugovoreni pa propušteni sastanci. Mislim sve je to ok, ima efekat kasnije ali ne mogu da se otmem utisku da sve ostalo u filmu čini tu priču bitnijom nego što ta priča vredi sama po sebi. Ne volim te isforsirano nesrećne ljubavi koje su takve eto tako, samo da bi moralo za nečim da se žali. Mislim sve je to ok, ali moglo je na to da se potroši manje vremena. Mogla je to da bude devojka u koju je bio zaljubljen bez da se razvlači o patetiše o nemogućoj vezi koja je zapravo moguća ili nije ali možda i jeste. Prc. Možda je to malo isečeno u regularnoj verziji tako nek postoji određena doza rezerve kod vas. Ako su secnuli ono što treba, ljubavna priča će biti samo jedno emotivno sećanje. U tom slučaju film treba da bude čista desetka. 

Elem, rekoh da je Alberto uvideo veličinu o ovom momku, i svojim stavovima i postupcima pokušavao je da ga pokrene da napravi nešto veliko. Da se film bazirao na ljubavnoj priči kako neki žele predstaviti, iskreno ne vidim zašto bi on bio toliko vredan. Film je odlično ispratio život. Ok, ljubav je verovatno najbitnija stvar u životu, nije sporno. Ona ti obasja ili zamrači sve drugo. Vidimo šta je ovaj momak postao i film je nekako taj njegov razvojni put preskočio. Videli smo ono u detinjstvu, vidimo sadašnjost, to što se desilo u međuvremenu moramo uzeti zdravo za gotovo. Nije to takva mana ali mi je ceo film falilo to šta je ovaj čovek postao. Kažem, ne čitam uvek o čemu se radi u filmu pa nisam znao ono što vi znate ako ste pročitali segment "priča". 

Mogli su tu da ubace dosta dobrih stvari a da skrate sa razvlačenjem priče o nesrećnoj ljubavi. Mogli smo videti kako je sve što mu se izdešavalo uticalo filmove ovog čoveka itd. Mislim da bi to dobro začinilo film. Ovaj momak je uspeo. Tu ništa nije sporno. I vidi se ko i kako ga je pogurao ka tom uspehu, šta je cena itd, ali ne vidimo baš šta je dobitak. Težak je put od onog da pričaš o nekome velikom do onog da drugi pričaju o tebi u tom kontekstu. Ako neko uspe da pređe taj put, pokaži mi kako i zašto. 

Hajde da isključimo ovu ljubavnu priču i da se bavimo odlaskom ovog momka iz mesta u kom je rođen i gde je proveo detinjstvo. Njegov odlazak bi prirodno trebao biti njegova lična drama. Uglavom, svaki film koji sam gledao bi se fokusirao na to. Ovaj film to radi maestralno. Već smo gledali priču o toj neostvarenoj ljubavi. Još muženja tuge ovog čoveka bi prešlo u paćeništvo. Njegov odlazak je perfektno iskorišćen za dramu onih koji su ostali. Verujem da svakom od vas užasno nedostaje neko ko više nije uz vas. Užasno je teško opisati taj osećaj praznine i nedostajanja. Ne fali ti neko samo zbog fizičkog prisustva, fali ti zbog svega onog što nosi sa sobom i na šta utiče. Taj nedostatak vas na najgori način izbaci iz ravnoteže. To izgleda kao da vam neko makne jedan oslonac. Ne možeš ga zameniti drugim. Samo naučiš da bolje držiš ravnotežu. Problem je samo što kada ostaneš bez glavnih oslonaca, padaš bespovratno. 

Kako postoje ljudi koji koji nas guraju napred, tako postoje i oni koji nas vuku dole (lebe mekani kakva rečenica). Ne vredi pričati o onim do kojih nam jednostavno nije stalo. Tužno je što nam nekada oni koje volimo mogu biti sidro. To što smo vezani za njih, može nas sprečiti u nekom uspehu. Ljubav prema kući u kojoj smo rođeni i povezanost za mesto gde smo proveli detinjstvo nas može sprečiti da odemo daleko i postignemo mnogo. E upravo tu je negde istina u ovom odnosu momka sa stvarima iz prošlosti. Nekada, da bi uradio ono što je najbolje za sebe, moraš da doneseš tešku odluku, da se opredeliš za jedno okrećući leđa drugom. Bitno je da ta odluka nije večna, da se osvrneš nekada i na ono što si ostavio iza sebe. 

Zašto se osvrtati na ono što si napustio? Iako si otišao odatle, tu su stvari koje neminovno voliš. Ako trajno napustiš sve, sve ono što voliš će ili nestati ili propasti. U tome ljudi neretko greše. Stvari koje voliš će te uvek oraspoložiti, uvek usrećiti, uvek nasmejati. Trudi se da ih držiš onakvima kakvim ih voliš. Ako ne u potpunosti, onda barem neka budu približno iste kakve želiš da budu. Ako ne postupaš tako, i ono što sada voliš i imaš će jednog dana doživeti istu sudbinu i na kraju ćeš skončati bez da si ostavio ikakvu lepotu iza sebe. To nije samo tužno za nas same, to je sebično prema drugima. 

Elem, rekoh da imamo scenu u kojoj momak krišom snima devojku koja mu se dopada. Kada posle mnogo godina on gleda taj snimak, vidi se koliko ta scena više govori od sve one ljubavne prekomplikovane zavrzlame. Sve te slučajnosti, sva ta patnja, sva ta priča oko isforsirane zabranjene ljubavi nisu dozvolile da prava ljubav bude na sceni. Nisi mi dao dovoljno jaku ljubavnu priču da bi mi pravio dramu od nje. Ali sa scenom kada posle mnogo godina ovaj čovek gleda taj snimak, sve su ispravili. Čista perfekcija. Nemamo priču o komplikacijama, o neprebolnoj tuzi, o patnji, o čaše lomim ruke mi krvave. Imamo užasno jednostavnu ali nadasve efikasnu scenu koja nam bez i jedne jedine reči govori sve. Da ste se u tom momentu uključili u film, sva osećanja ovog čoveka bi vam bila jasna. I jasnija su nego u celom prethodnom delu filma. Neću komplikaciju - hoću emociju.

Mogao bih opet da krenem sa pričom koliko je Morikone nepobediv, koliko su mu kompozicije maestralne ali ću se ponavljati. Mnogo puta sam već pisao o tome. Nije sporno, ima i danas majstora koji sjajno rade posao. Ali moraš da znaš da iskoristiš ono što čovek iskomponuje. Recimo, u Interstellaru imamo odlične melodije, ali one su toliko forsirane da su prestale da budu važne. Ovde je tajming savršen. U nekoliko scena, samo njegova muzika je dovoljna da osetite knedlu u grlu a verujem da će se neki i rasplakati. Sjajna scena + Morikone = Emocija na kvadrat. 

I šta je poruka? Naravno da mora da postoji poruka, pa svaki veliki film ima poruku. Ako je već veliki deo ovog filma posvećen samoj sedmoj umetnosti i ljubavi prema njoj, ovde nam je upravo kroz nju došao odgovor na veličanstven način. Postoje stvari u životu kojih moraš da se odrekneš, koje neminovno moraš propustiti, kojima ćeš okrenuti leđa, koje ćeš zaboraviti, ali nipošto nemoj da to budu oni koji te čine najsrećnijim. Bez njih, sve ono što radiš nema nikakvog smisla.

Zanimljivosti:
Tornatoreova ideja je bila da ovaj film na neki način bude čitulja starim filmovima. Filip Norije (Alfredo) sve svoje linije izgovara na francuskom. Njegov glas sa pravim tekstom je zamenjen glasom Vitorija Di Prime dok se u verziji prikazanoj u Francuskoj čuje Norijeov glas. Rečenicu iz filma "Ora che ho perso la vista, ci vedo di più/Now that I lost vision, I can see more" iskoristio je bend Dream Theater u svojoj pesmi Take The Time.

Naj scena:

Ne isecaj ono najlepše

Moja ocena: 9/10

среда, 14. октобар 2015.

Sen to Chihiro no Kamikakushi (2001)


Spirited Away (2001) on IMDb
Alternativni naziv: Spirited Away
Žanr: Animirani | Avantura | Porodični | Fantastika
Režija: Hayao Miyazaki
Glumci: Daveigh Chase, Suzanne Pleshette, Miyu Irino...

Priča:
Tokom preseljenja u predgrađe, desetogodišnjakinja dospeva u svet kojim vladaju bogovi, veštice i duhovi i u kom su ljudi pretvarani u životinje i zveri.

Moj osvrt:
Setimo se kad smo bili klinci koliko smo žudeli za avanturom. Mašta nam je radila iz sve snage. U najobičnijoj stvarčici smo pronalazili čudo i menjali je u nešto što nas čini zadovoljnim. Šta se u međuvremenu desilo? Odrasli smo. Sada je to neozbiljno. Ne znam. Meni je to pomalo i tužno. Čini mi se da smo ubili istraživača u sebi. Sada se zadovoljavamo malim. Sada, čak i da se otvori šansa za avanturu, odustaćemo jer je to nepoznato, jer je možda opasnost. Šta nam je sada ono što nam je nekada bila avantura - sto prepun hrane, džep prepun novca. I kažu da smo mi odrasli mudriji od dece. Mi stavljamo materijalno ispred duhovnog, ne oni. Ako je to sastavni deo odrastanja i ako je to normalno, zašto onda volimo stvari poput ovog filma. 

Sve ovo izgleda kao da je devojčica zalutala u svet mašte. Zapravo je ovaj film jedan veliki upitnik, pitanje na koje treba da damo odgovor. Ali ne odgovor drugima, treba da odgovorimo sebi. Nije pitanje da li verujemo u veštice, magiju i slične pizdarije. Kako god vam izgledalo, film se ne bavi time. Ako mislite da se o tome radi, promašili ste poentu. Postavlja se pitanje da li verujemo u više od onog što vidimo. I dalje ne pričam o magiji i čudima, nisu to jedine stvari koje ne fizički ne vidimo. Vidite li emociju? Naravno da ne, vidite njenu posledicu. Verujete li da vas emocija okružuje? Verujete li da postoji neko ko vas vodi, neko koga ste svesni ali ste nesvesni njegovog uticaja? To je ono što vam priča ovaj film. Mislite li da u njemu gledate san? Ako je vaš odgovor potvrdan, onda ste duhovno siromašni. 

U jednoj sceni, kako ne bi nestala, devojčica mora da uzme hranu iz sveta u koji je zalutala. Mislite li da je ovo trik, jeftin fazon iz fantastičnih crtaća? Ne. Upravo to je pitanje vere. Ne pričam o religiji ni jednog jedinog momenta, znate već moj stav o tome. To je pitanje vere u one koji te okružuju, pitanje vere u svet u kom postojiš, pitanje da li veruješ u sve što ti se dešava. Ali ne samo da li veruješ, već i da li si odlučan da prihvatiš to isto. Ljudi nekada ne veruju ili ne prihvataju stvari koje samo što im na glavu nisu pale. Šta je vaša odluka? Prihvatate li stanje u kom ste se zatekli, prihvatate li izazov? Da li je vaša odluka da se nosite sa tim ili ćete zabiti glavu u pesak dok se paučina hvata na sve što vi jeste. 

Nije stvar u tome da ćeš se hrabro, bez straha nositi sa problemom. Zajebite tu neustrašivost. To je deo onih blokbastera za dečicu, onih u kojima ljubav prevazilazi sve granice i dimenzije. Pričam o tome da prihvatiš strah i trudiš se da ga pobediš. Zar to nije način na koji se suočavaš sa svakim problemom? Zar to nije način da rešiš problem? Da li devojčica koju gledamo samouvereno nastupa ili ima strah? Šta je onda to vodi da nastavi dalje? Neustrašivost, želja za samoisticanjem, bananamenski status? Ili ona možda traži način da pomogne nekom. Nema jeftinih trikova za paljenje masa - samo iskrena emocija vođena dobrotom. 

Cela avantura ove devojčice je skup raznolikih izazova. Način na koji se ona nosi sa tim je perfekcija. O strahu i smelosti sam rekao. Ona svaki posao i zadatak shvata kao način da se dokaže i preduzima sve kako bi došla do cilja. Ako i najmanji izazov shvatiš kao igru i avanturu, nema sumnje da si povećao sebi šanse da uspeš. Takođe, ispunjavanjem takvog cilja i sam postaješ ispunjen. Uz to, sa svakim izazovom i zadatkom, bez obzira da li ga uspešno završio ili ne, ti odrastaš. Tako se stiče mudrost a ne odricanjem mašte, begom od avanture. 

Ni jednog momenta ne treba gubiti iz vida čime se vodi ova devojčica. Ni jedan njen potez nije vođen materijalnim. Sve što radi, radi iz emocija. To je još jedan pokazatelj kako klinci rezonuju bolje od nas. Nema u njihovim glavama mesta za patetiku, nema pohlepe, uradiće samo ono što ih čini srećnim. Zašto ne prihvata zlato kada je pomogla jednom stvorenju? Zato što je to učinila vođena emocijama. Svoj gest je videla kao pravednu i pravilnu stvar. Takve stvari ne radiš zbog nagrada. To nije takmičenje. To je karakter. Kada ste pogledali tu scenu, da li ste poželeli da uzme zlato kao nagradu jer je bolja od svih ostalih ili vas je ipak zanimalo ono što sledi posle, ono čemu je ovaj događaj sa zlatom prepreka? 

Kako je upoznaju, iako je nepoželjna u ovom svetu, klinka polako osvaja sve. Od odbojnog, neprijateljskog stava, svi naposletku žele da joj pomognu. I tu nema sažaljenja, samo osećaj da činiš nešto što treba da učiniš. Iz ovoga što sam do sada napisao, glupo bi bilo ne videti zašto. Ne treba ti mnogo da kupiš ljude. Ako iz tvojih postupaka izlazi srčanost i dobrota, ako si vođen time da zadovoljiš lepe emocije, dobićeš poštovanje onih čije poštovanje vredi imati. Svi će se pokloniti pred gestom dobrote. Realno, dete takve gestove pokazuje neprestano. Pogledajte, i najgora veštica iz filma je poklekla pred nevinošću jednog deteta. Zanima me, na putu iz tih bezbrižnih dana do ovih naših godina, gde smo izgubili tu nevinost? Šta nam ju je oduzelo? Za šta smo je prodali? Da li je vredelo? 

Iz svega ovoga možda deluje da klinku ništa ne može da razočara, da je spreči da uspe ili da je barem uspori na putu. Nije svaki put uspešan i uvek postoje stvari koje će te onemogućiti da ga završiš. Nije toliki problem ako te neko porazi, najgore je kada budeš povređen. Ono što je najgore, samo oni koje voliš su u stanju da te toliko povrede da ćeš se osetiti u potpunosti poraženim. Sve što radiš, radiš za i zbog ljudi koje voliš. Ako te neko od njih povredi, obesmislio je svrhu onog što činiš. To je jedina stvar koja te može zaustaviti na putu. 

Čini mi se da kada ljudima pričaš o velikom dobitku ili gubitku, uvek prvo pomisle na materijalno. Na neki način se opet vraćam na scenu kada devojčica odbija zlato. Perfektno su predstavili njeno čuđenje time što joj neko nudi nagradu samo zato što je učinila dobro delo. No, više bih ovde pričao o gubitku. Najveći deo naših strahova o gubitku je taj da ćemo ostati bez novca, bez materijalnog. Kada dođe dotle da strahujemo da ćemo izgubiti nekog koga volimo, to svakako više boli. No, nekada možda nismo pazili dovoljno. Možda do tog velikog gubitka ne bi ni došlo da smo makar malo vremena posvetili brizi za one koje volimo umesto strahu o novcu. Spirited Away je bez trunke sumnje prelep film i čini se da ne sadrži ništa osim lepih emocija, ništa ofanzivno, ništa u šta upire prstom. Ali nije baš tako. Upravo ovakvom lepotom i emocijom on uspeva da obesmisli materijalne stvari kojima čovek robuje. 

U jednom momentu se pominje da devojčica mora da pamti svoje ime kao put do kuće. Ceo film zapravo potencira na tome da devojčica treba da zapamti a dečak treba da sazna tj. seti se svoga imena. Još jedna fina simbolika. Gde god da smo, šta god sada da radimo, kakvu god promenu da smo doživeli, moramo da znati odakle potičemo, moramo znati šta smo uradili da dođemo do ovog gde smo sada, moramo znati šta smo bili. Inače sve što smo uradili, ono dokle smo došli, sve ono što ćemo tek biti, nikako nema smisla. Ispod svega čime smo nakićeni postoji ono što jesmo. To je put do naše kuće - to je naše ime. 

U jednoj sceni klinka kaže prijatelju da je pala u njega kao reku i on ju je vodio. Koliko god bilo čudno, ovo je prokleto savršeno i istinito. Postoje ljudi koji su uz nas na našem putu. Postoje oni koji nas podignu kada padnemo, koji nam olakšaju kada je teret prevelik, koji nas usmere kada smo izgubljeni. Najgore od svega je što čovek nekada ne primeti te ljude. Koliko god neko davao sebe da bi mi istrajali u nečemu, koliko god se njegov trud isplatio, nama to može promaći. Najlepša stvar je imati dobre ljude koji će vas voditi dalje. Onaj osećaj kada prepoznaš da te neko vodi, da te neko drži, da te neko čini jakim - to je ljubav. 

Ceo film deluje kao jedna avantura ali avantura nikada nije samo jedna. Ova nam ostavlja bezbroj nerešenih pitanja. Da bi došli do odgovora na njih, moramo poći u novu avanturu. Pogledajte malo bolje i videćete da pored onih čudesnih stvari koje okružuju ovu devojčicu postoje mnoge čudesne stvari u daljini. Mogućnosti su beskrajne. Avantura nikada ne prestaje osim ako sami sebe ne zatvorimo u četiri zida. I upravo u toj daljini vidimo čuda koja ne poznajemo. Nisu li to novi izazovi? Nisu li to nove staze kojima treba da pođemo? Ok, jednom ćemo morati da stanemo ali i tada moramo biti svesni da se ispred nas i dalje prostire beskraj. Treba samo da se potrudimo da i iza nas ostane mnogo toga. 

Iz Mijazakijevog uma su izašla mnoga fantastična stvorenja. Najbolje od svega je što ona podsećaju na mnoga iz bajki ali su na neki način jedinstvena - neviđena. To je zato što su oni kombinacija, varijacija na temu, ali napravljeni su tako da budu bliži ljudima. Umesto zlatnih ribica koje ispunjavaju želje, duhova koji su pretnja, veštica koje su jednolično zlo, ovde su se potrudili da udahnu ličnost svakom animiranom liku. U tome leži neverovatna draž ovog prelepog filma. Svaki lik, koliko god bio bajkovit, ima ličnost i jedinstven je. Koliko god oni bili plod mašte u njima ćete videti ljude iz svoje svakodnevice. 

Za kraj ostavljam malo veće objašnjenje meni najbolje scene. U nameri da pomogne prijatelju, devojčica koristi nešto što bi možda moglo pomoći njenim roditeljima. Svesna toga da otežava put do oslobođenja roditelja, ona je odlučna pomoći nekom ko je pokazao dobrotu prema njoj. I ta njena upornost, ta snaga kojom drži zmaja koji se otima pokušavajući da je otrese i ta njena odlučnost da ga ne pusti su me rasplakali. Mi odrasli ćemo nekad popustiti pred nečim što nije dobro, čak ćemo i prihvatiti to što ne bi trebalo, odustaćemo od borbe. Deca to neće nikada učiniti. Zato su ona ono najbolje od nas.

Zanimljivosti:
Zbog scene kada devojčica treba da stavi lek u usta zmaja, animatori su uz pomoć veterinara proučavali ponašanje psa u sličnoj situaciji. Prvi anime film koji je bio nominovan i koji je osvojio oskara. Čišćenje rečnog duha je zasnovano na iskustvu Hijao Mijazakija koji je čistio reku od otpada. Mijazaki je želeo da se povuče posle Princess Mononoke ali je bio inspirisan da napravi ovaj film kada je video prijateljevu ćerku.

Naj scena:

Upornost

Moja ocena: 10/10